Imamo i jednu tužnu vijest. Na području Novog Zagreba, nedavno je ukradena Kona Lana’i od jednog člana naše zajednice. Evo i podataka po kojima je možete prepoznati:

Odostraga ima držač za bisage, stražnji blinker i držač za bocu na rami.

Serijski broj je: SA90320586

veličina rame: 16′

Ukoliko vidite ovaj bicikl, javite pravom vlasniku na 091 671 4779 (zweistein@gmail.com), ili nazovite policiju na 192.

Neki dan sam se s @gpeuc provozao po Dotrščini, za koju smo iz nekog, samo nama razumljivog razloga, misli da će biti suha, iako ju je samo 15estak minuta prije zalio pljusak.
Zapravo, vjerojatno bi i bila suha da kiša ponovno nije počela padati, a mi kad smo već došli do tamo… ma znate i sami.
I tako umjesto da smo racionalno odabrali ženski krug, ipak smo se odlučili za puni opseg. Tek na pola singletracka sjetio sam se da sam si za suputnika odabrao čovjeka koji je pola godine živio sa domorodcima na nekom otočju blizu Australije, pa ako ništa drugo, znao je barem hodati po blatu.
To se baš i nije moglo reći za mene, budući da sam se na nekoliko dijelova, koji se jednostavno nisu dali odvoziti, odsklizao u provaliju.
Nekako smo i došli do cilja, ali pravi pakao je bio odstraniti blato sa bicikla, odjeće, obuće… tijela.
Jedini dobar dio u cijeloj priči bio je spuštanje, i to samo na dijelovima koji bi po suhom mogla proći i moja baka, budući da se po mokrom, ma kakve super ultra gripaste gume imali, blato uvijek skliže.
Istina, vožnja po sklizavom terenu uvelike će vam poboljšati vozačke sposobnosti i naučiti vas reagirati u kritičnim situacijama, ali jednostavno nije vrijedna sve te… prljavštine.

Pro tip:

vozite se po snijegu. Isti, čak i bolji feeling, greške se puno manje naplaćuju (osim ako ne padnete na led), a troškovi i vrijeme čišćenja svesti će se samo na ispiranje lanca od soli koju ćete možda sakupiti putem.

Uspjeli smo. @gpeuc i moja malenkost (@hrvojemihajlic) popeli smo se na Sljeme 2 puta, te sa njega uspješno spustili. Krenuli smo placa na Kvatriću, kao što smo i najavili, u 9 sati ujutro. @gpeuc je na placu nabrzinu kupio banane, a ja sam se oslonio na Dextrozu.

Do pilane na Bliznecu odvozili smo preko Mihaljevca i Gračana. Uspon na Gračanima, zbog svoje konfiguracije, bio je dobra uvertira za ono što slijedi – dva penjanja na Sljeme.

Pogled na Zagreb

Budući da u toj vremenskoj točki još nije bilo ni 10 sati, sparina se još nije toliko ni osjetila. Krenuli smo prema gore cestom. @gpeuc je odabrao laganiji tempo, jer iskreno, u tom trenutku još nismo znali “gdje stojimo”. Ja sam malo vozio s njim, malo pobjegao, pa se odmorio. Tim nešto sporijim tempom stigli smo gore nešto prije 12. Budući da je na Puntijarki bila gužva zbog popularnog starog hrvatskog sporta “na Puntijarku s autom”, za odmor smo izabrali Staru lugarnicu.

Nakon objeda i stanke od nekih sat vremena, krenuli smo dolje putem ispod Grofice i Runolista koji se na pola spaja sa prvom polovicom Leusteka. Svjesni smo problema koji planinari imaju s biciklistima, no zaista smo bili spori i pazili na svih, ukupno 10ak (sramotno za subotu prijepodne, ali istinito) planinara. Ovo je bila iznimna situacija jer smo birali laganu stazu koju dobro poznajemo, a ovo je jedina takva koju znamo na tom dijelu Sljemena. Dolaskom u Zagreb točno se osjetio val sparine, koji nam je ujedno bio i motivacija da se vratimo u puno ugodniju atmosferu Sljemena.

Odmor prije drugog kretanja

Na drugom usponu pridružio nam se moj frend Sandro (a.k.a. Sujooo). Ponovo smo krenuli cestom. I sada sam odabrao ritam od 11-12km/h, no ovaj puta sam ga držao do kraja. Drugi uspon je bio teži zbog blagog umora, ali više zbog činjenice da su zrake sunca ovaj puta padale izravnije na nas.

Do vrha mi je trebalo nekih 1h i 20′. Sujooo je stigao za 15 minuta a @gpeuc za sljedećih 15. Taman da u miru prirode popijem, a što drugo nego kolu.

Nakon kratkog odmora produžili smo do Hunjke, uz kratku stanku na Puntijarki, za tank vode. Na Hunjki smo se još malo odmorili prije drugog spusta dolje.

Iako je u itineraru za spust bila dogovorena staza prema Gorščici, budući da je za tu stazu ipak potrebna određena doza koncentracije koju u tom trenutku, zbog umora, više i nismo imali, odabrali smo Markuševački makadam, sa kojeg smo na pola puta (kod onih klupica za odmor) skrenuli lijevo u šumu.

Odmor na Hunjki

Ta staza je zapravo uglavnom malo uža verzija velikog makadama, s tim da se pri kraju sužava u neki kvazi-singletrack, dok na samom kraju doslovno prolazite kroz ostatke nečega što najviše liči na nečiju nesuđenu kupaonu. Beskrajni ostaci cigle i razbijenih pločica, uz pokoju kadu i zahodsku školjku.

Zadnje spuštanje

Tek po natpisima u novinama otkrili smo za ovaj pothvat odabrali možda najgori dan u godini, čemu donekle svjedoči činjenica da sam samo tokom vožnje konzumirao preko pet litara vode i litru Coca-cole.

Tehnikalije

Tehnika nam je ovaj puta zakazala. Sva sreća, ne ona na bajkovima, koja je radila besprijekorno. GPS tracking upalio sam na drugom mobitelu, jer sam znao da na primarnom uz ostale radnje, sigurno neće izdržati baterija. Interesantno, na dvije godine staroj Nokiji E71, baterija nakon 8 sati trackinga nije došla ni do pola, ali se Sports tracker (Nokijin software za GPS praćenje) zblesirao na Hunjki, tako da imam snimku samo do tamo, a prvi uspon je odrezan jer sam zabunom umijesto continue, stisnuo stop.

Kvatrić - Stara lugarnica

Stara lugarnica - Bliznec - Hunjka

Na video se općenito nisam baš fokusirao, jer smo ionako birali relativno dosadne rute, a i zbog umora nismo baš forsirali na spustevima, tako da bi vožnje za gledanje bile ultradosadne. Ipak, upalio sam kameru na zabavnom (barem za voziti) dijelu zavoja na spuštanju od Puntijarke do Hunjke, koji ću uploadati naknadno.

Zaključak

I za kraj pitanje koje sam dobivao od svih kojima sam prepričao što planiram s biciklom napraviti ovu subotu, naravno uz komentare “ti si lud” – zašto ovo radimo?
U odgovor iskreno nisam ni sasvim siguran. Možda zbog jednostavnog propitkivanja vlastitih granica i sposobnosti, možda zbog zanimljive priče koju ćemo moći uvijek ispričati, možda zbog duple zabave, a možda samo zbog odgovora na pitanje za sljedeći put kad nas netko pita idemo li bajkom na Sljeme – “kaj jedanput ili… ?”.

U nedjelju, 3. srpnja idemo na Sljeme markuševačkim makadamom. Polazak je u 10h ispred glavnog ulaza u Maksimir. Najavljene čekamo maksimalno 5 minuta, radi održavanja satnice koja je sljedeća.

10:00 – Maksimir
10:15 – Dotrščina (laganom rutom dalje)
10:45 – Markuševački Makadam

{penjanje uz proizvoljne odmore}

13:15 – okvirni dolazak na Hunjku

Na vrhu odlučujemo kojim putem ćemo dolje. Preporučena ruta je (sa penjanjem) dostupna ovdje.

Obavezna oprema (bicikl se podrazumijeva):

- voda
- duct tape

Preporučena oprema:

- neka vrsta zaštite od sunca (posebno za glavu)
- zaštita od insekata
- kaciga
- biciklistička odjeća (prozračna, lako se suši)
- manje zalihe hrane (budući da na Hunjki i Puntijarci postoji restoran)
- biciklističke naočale

Proizvoljna oprema:

- manje zalihe grožđanog šećera
- nož (za borbu sa šumskim životinjama)
- rezervna zračnica
- pumpa (VAŽNO: s nastavkom za zračnicu koja vam je u torbi)
Svi ste pozvani, molio bih samo da se predbilježite ovdje kako bi znali veličinu grupe.