Imamo i jednu tužnu vijest. Na području Novog Zagreba, nedavno je ukradena Kona Lana’i od jednog člana naše zajednice. Evo i podataka po kojima je možete prepoznati:

 

Odostraga ima držač za bisage, stražnji blinker i držač za bocu na rami.

 

Serijski broj je: SA90320586

 

veličina rame: 16′

 

Ukoliko vidite ovaj bicikl, javite pravom vlasniku na 091 671 4779 (zweistein@gmail.com), ili nazovite policiju na 192.

 

Prije nešto više od mjesec dana, kada smo @gpeuc i moja malenkost 2 puta u jednome danu napali Sljeme, u prvom smo se spuštanju provozali dijelom Leusteka. U biciklističko-planinarskim zajednicama ovo je svetogrđe poput goveđe juhice u predgrađu New Delhija.

Sad kad smo ovo ponovili, podebljali i zauvijek naučili, želim se vratiti na temu i objasniti zašto je ovaj potez važan za prepričavanje prošle vožnje. Naime, @tomislavcapan još nam je od tada dužan pokazivanje staze kojom se biciklom može, i što je bitnije smije spustiti prema Bliznecu.

I tako smo se tog petka @gpeuc, @tomislavcapan i moja malenkost uputili prema Sljemenu. No nismo bili sami. Pridružili su nam se @zagi_Iam i @vagabundo89 koji su unatoč priznatom umoru na kraju, stoički podnijeli napor i pokazali da su spremni i za ozbiljnije vožnje.

I tako smo se mi preko Gračana uputili prema Sljemenu, na koje smo se počeli penjati Leustekom… jer tim smjerom je ok…

I prije nego pomislite da smo veći licemjeri od nakupina bjelančevina koji nakon Thomsonovog koncerta odu na after u lampaše na tradicionalno šarafljenje žarulja, ovo zapravo ima smisla jer se penjete otprilike istom brzinom kao i planinari, kojih je ovog petka bilo četvero (da, brojkom – 4 ). Znam da je početak osmog mjeseca, no za grad od preko milijun stanovnika, brojevi mi se jednostavno ne poklapaju. Zapravo, ako pitate ostatak ekipe bilo ih je troje, budući da sam si još na početku zadao brži tempo, imao sam sreće vidjeti i tu četvrtu stariju gospođu koja me jedina nije pozdravila… Nadam se samo da nije bila ljuta što sam na biciklu.

Inače, na sredini penjanja naletio sam na jednog biciklista koji se, vidi vraga, spuštao. Čim je prošao, poslao sam poruku Tomislavu da ide biciklist, dijelom iz zezancije, a dijelom i da ih upozorim na opasnost. Sad kad o tome razmišljam, budući da ga nije ni spominjao, nadam ga nije dočekao i zavezao za neko drvo… Tomislave, nemoj ti reći – neću ja pitati.

Tijekom penjanja zaboravio sam da je onaj prvi dio Leusteka zeznut za penjanje na biciklu, no budući da nisam imao nikoga da me podsjeti, nastavio sam do kraja, što se na kraju pokazala kao prilično neloša varijanta jer se relativno brzo dođe do gore.

Stigavši na vrh, ja sam naravno popio tradicionalnu nagradnu Coca-Colu, a kad smo se ponovo sakupili, krenuli smo do Puntijarke na ručak.

I na spustu nas je opet predvodio @tomislavcapan, spojem Bačuna i “Osamnaestice”. Početni dio staze je zabavan, strmiji no ne prestrm, i općenito zanimljiv i brz, iako se nismo baš vozili brzo budući da nitko osim Tomislava nije znao stazu, a i on se na dijelovima gubio.

No drugi dio, od polovice Bikčevićeve, dijelom se vozi kroz gustu šumu. Navodno je ta staza prije bila prohodnija, no zbog sve veće popularizacije sporta “Autom na Puntijarku”, šuma je zarasla. No najbolji feature ove staze je činjenica da na kraju dobijete i bonus level – popularnu Dotrščinu, do koje ćete doći ako na izlasku iz šume odradite još jedan vrlo kratak i sladak uspon.

Sve u svemu još jedno lijepo biciklističko druženje, i čistokrvni Tweetup (svi sudionici su bili tviteraši ;)

 

VIDEO

Htio sam snimiti cijeli spust, no zeznula me baterija koja je riknula negdje na zadnjoj četvrtini (ako ne računamo Dotku). Sve to, u tri dijela pogledajte ovdje (chit-chatove prije vožnje shvatite kao bonus :)

 

PRO TIP

Neki dan sam se s @gpeuc provozao po Dotrščini, za koju smo iz nekog, samo nama razumljivog razloga, misli da će biti suha, iako ju je samo 15estak minuta prije zalio pljusak.
Zapravo, vjerojatno bi i bila suha da kiša ponovno nije počela padati, a mi kad smo već došli do tamo… ma znate i sami.
I tako umjesto da smo racionalno odabrali ženski krug, ipak smo se odlučili za puni opseg. Tek na pola singletracka sjetio sam se da sam si za suputnika odabrao čovjeka koji je pola godine živio sa domorodcima na nekom otočju blizu Australije, pa ako ništa drugo, znao je barem hodati po blatu.
To se baš i nije moglo reći za mene, budući da sam se na nekoliko dijelova, koji se jednostavno nisu dali odvoziti, odsklizao u provaliju.
Nekako smo i došli do cilja, ali pravi pakao je bio odstraniti blato sa bicikla, odjeće, obuće… tijela.
Jedini dobar dio u cijeloj priči bio je spuštanje, i to samo na dijelovima koji bi po suhom mogla proći i moja baka, budući da se po mokrom, ma kakve super ultra gripaste gume imali, blato uvijek skliže.
Istina, vožnja po sklizavom terenu uvelike će vam poboljšati vozačke sposobnosti i naučiti vas reagirati u kritičnim situacijama, ali jednostavno nije vrijedna sve te… prljavštine.

 

 

 

 

Pro tip:

vozite se po snijegu. Isti, čak i bolji feeling, greške se puno manje naplaćuju (osim ako ne padnete na led), a troškovi i vrijeme čišćenja svesti će se samo na ispiranje lanca od soli koju ćete možda sakupiti putem.

 

 

Uspjeli smo. @gpeuc i moja malenkost (@hrvojemihajlic) popeli smo se na Sljeme 2 puta, te sa njega uspješno spustili. Krenuli smo placa na Kvatriću, kao što smo i najavili, u 9 sati ujutro. @gpeuc je na placu nabrzinu kupio banane, a ja sam se oslonio na Dextrozu.

Do pilane na Bliznecu odvozili smo preko Mihaljevca i Gračana. Uspon na Gračanima, zbog svoje konfiguracije, bio je dobra uvertira za ono što slijedi – dva penjanja na Sljeme.

Budući da u toj vremenskoj točki još nije bilo ni 10 sati, sparina se još nije toliko ni osjetila. Krenuli smo prema gore cestom. @gpeuc je odabrao laganiji tempo, jer iskreno, u tom trenutku još nismo znali “gdje stojimo”. Ja sam malo vozio s njim, malo pobjegao, pa se odmorio. Tim nešto sporijim tempom stigli smo gore nešto prije 12. Budući da je na Puntijarki bila gužva zbog popularnog starog hrvatskog sporta “na Puntijarku s autom”, za odmor smo izabrali Staru lugarnicu.

 

Nakon objeda i stanke od nekih sat vremena, krenuli smo dolje putem ispod Grofice i Runolista koji se na pola spaja sa prvom polovicom Leusteka. Svjesni smo problema koji planinari imaju s biciklistima, no zaista smo bili spori i pazili na svih, ukupno 10ak (sramotno za subotu prijepodne, ali istinito) planinara. Ovo je bila iznimna situacija jer smo birali laganu stazu koju dobro poznajemo, a ovo je jedina takva koju znamo na tom dijelu Sljemena. Dolaskom u Zagreb točno se osjetio val sparine, koji nam je ujedno bio i motivacija da se vratimo u puno ugodniju atmosferu Sljemena.

Na drugom usponu pridružio nam se moj frend Sandro (a.k.a. Sujooo). Ponovo smo krenuli cestom. I sada sam odabrao ritam od 11-12km/h, no ovaj puta sam ga držao do kraja. Drugi uspon je bio teži zbog blagog umora, ali više zbog činjenice da su zrake sunca ovaj puta padale izravnije na nas.

Do vrha mi je trebalo nekih 1h i 20′. Sujooo je stigao za 15 minuta a @gpeuc za sljedećih 15. Taman da u miru prirode popijem, a što drugo nego kolu.

Nakon kratkog odmora produžili smo do Hunjke, uz kratku stanku na Puntijarki, za tank vode. Na Hunjki smo se još malo odmorili prije drugog spusta dolje.

Iako je u itineraru za spust bila dogovorena staza prema Gorščici, budući da je za tu stazu ipak potrebna određena doza koncentracije koju u tom trenutku, zbog umora, više i nismo imali, odabrali smo Markuševački makadam, sa kojeg smo na pola puta (kod onih klupica za odmor) skrenuli lijevo u šumu.

Ta staza je zapravo uglavnom malo uža verzija velikog makadama, s tim da se pri kraju sužava u neki kvazi-singletrack, dok na samom kraju doslovno prolazite kroz ostatke nečega što najviše liči na nečiju nesuđenu kupaonu. Beskrajni ostaci cigle i razbijenih pločica, uz pokoju kadu i zahodsku školjku.

Tek po natpisima u novinama otkrili smo za ovaj pothvat odabrali možda najgori dan u godini, čemu donekle svjedoči činjenica da sam samo tokom vožnje konzumirao preko pet litara vode i litru Coca-cole.

 

Tehnikalije

Tehnika nam je ovaj puta zakazala. Sva sreća, ne ona na bajkovima, koja je radila besprijekorno. GPS tracking upalio sam na drugom mobitelu, jer sam znao da na primarnom uz ostale radnje, sigurno neće izdržati baterija. Interesantno, na dvije godine staroj Nokiji E71, baterija nakon 8 sati trackinga nije došla ni do pola, ali se Sports tracker (Nokijin software za GPS praćenje) zblesirao na Hunjki, tako da imam snimku samo do tamo, a prvi uspon je odrezan jer sam zabunom umijesto continue, stisnuo stop.

 

 

Na video se općenito nisam baš fokusirao, jer smo ionako birali relativno dosadne rute, a i zbog umora nismo baš forsirali na spustevima, tako da bi vožnje za gledanje bile ultradosadne. Ipak, upalio sam kameru na zabavnom (barem za voziti) dijelu zavoja na spuštanju od Puntijarke do Hunjke, koji ću uploadati naknadno.

 

Zaključak

I za kraj pitanje koje sam dobivao od svih kojima sam prepričao što planiram s biciklom napraviti ovu subotu, naravno uz komentare “ti si lud” – zašto ovo radimo?
U odgovor iskreno nisam ni sasvim siguran. Možda zbog jednostavnog propitkivanja vlastitih granica i sposobnosti, možda zbog zanimljive priče koju ćemo moći uvijek ispričati, možda zbog duple zabave, a možda samo zbog odgovora na pitanje za sljedeći put kad nas netko pita idemo li bajkom na Sljeme – “kaj jedanput ili… ?”.