Uspjeli smo. @gpeuc i moja malenkost (@hrvojemihajlic) popeli smo se na Sljeme 2 puta, te sa njega uspješno spustili. Krenuli smo placa na Kvatriću, kao što smo i najavili, u 9 sati ujutro. @gpeuc je na placu nabrzinu kupio banane, a ja sam se oslonio na Dextrozu.
Do pilane na Bliznecu odvozili smo preko Mihaljevca i Gračana. Uspon na Gračanima, zbog svoje konfiguracije, bio je dobra uvertira za ono što slijedi – dva penjanja na Sljeme.
Pogled na Zagreb
Budući da u toj vremenskoj točki još nije bilo ni 10 sati, sparina se još nije toliko ni osjetila. Krenuli smo prema gore cestom. @gpeuc je odabrao laganiji tempo, jer iskreno, u tom trenutku još nismo znali “gdje stojimo”. Ja sam malo vozio s njim, malo pobjegao, pa se odmorio. Tim nešto sporijim tempom stigli smo gore nešto prije 12. Budući da je na Puntijarki bila gužva zbog popularnog starog hrvatskog sporta “na Puntijarku s autom”, za odmor smo izabrali Staru lugarnicu.
Nakon objeda i stanke od nekih sat vremena, krenuli smo dolje putem ispod Grofice i Runolista koji se na pola spaja sa prvom polovicom Leusteka. Svjesni smo problema koji planinari imaju s biciklistima, no zaista smo bili spori i pazili na svih, ukupno 10ak (sramotno za subotu prijepodne, ali istinito) planinara. Ovo je bila iznimna situacija jer smo birali laganu stazu koju dobro poznajemo, a ovo je jedina takva koju znamo na tom dijelu Sljemena. Dolaskom u Zagreb točno se osjetio val sparine, koji nam je ujedno bio i motivacija da se vratimo u puno ugodniju atmosferu Sljemena.
Odmor prije drugog kretanja
Na drugom usponu pridružio nam se moj frend Sandro (a.k.a. Sujooo). Ponovo smo krenuli cestom. I sada sam odabrao ritam od 11-12km/h, no ovaj puta sam ga držao do kraja. Drugi uspon je bio teži zbog blagog umora, ali više zbog činjenice da su zrake sunca ovaj puta padale izravnije na nas.
Do vrha mi je trebalo nekih 1h i 20′. Sujooo je stigao za 15 minuta a @gpeuc za sljedećih 15. Taman da u miru prirode popijem, a što drugo nego kolu.
Nakon kratkog odmora produžili smo do Hunjke, uz kratku stanku na Puntijarki, za tank vode. Na Hunjki smo se još malo odmorili prije drugog spusta dolje.
Iako je u itineraru za spust bila dogovorena staza prema Gorščici, budući da je za tu stazu ipak potrebna određena doza koncentracije koju u tom trenutku, zbog umora, više i nismo imali, odabrali smo Markuševački makadam, sa kojeg smo na pola puta (kod onih klupica za odmor) skrenuli lijevo u šumu.
Odmor na Hunjki
Ta staza je zapravo uglavnom malo uža verzija velikog makadama, s tim da se pri kraju sužava u neki kvazi-singletrack, dok na samom kraju doslovno prolazite kroz ostatke nečega što najviše liči na nečiju nesuđenu kupaonu. Beskrajni ostaci cigle i razbijenih pločica, uz pokoju kadu i zahodsku školjku.
Zadnje spuštanje
Tek po natpisima u novinama otkrili smo za ovaj pothvat odabrali možda najgori dan u godini, čemu donekle svjedoči činjenica da sam samo tokom vožnje konzumirao preko pet litara vode i litru Coca-cole.
Tehnikalije
Tehnika nam je ovaj puta zakazala. Sva sreća, ne ona na bajkovima, koja je radila besprijekorno. GPS tracking upalio sam na drugom mobitelu, jer sam znao da na primarnom uz ostale radnje, sigurno neće izdržati baterija. Interesantno, na dvije godine staroj Nokiji E71, baterija nakon 8 sati trackinga nije došla ni do pola, ali se Sports tracker (Nokijin software za GPS praćenje) zblesirao na Hunjki, tako da imam snimku samo do tamo, a prvi uspon je odrezan jer sam zabunom umijesto continue, stisnuo stop.
Kvatrić - Stara lugarnica
Stara lugarnica - Bliznec - Hunjka
Na video se općenito nisam baš fokusirao, jer smo ionako birali relativno dosadne rute, a i zbog umora nismo baš forsirali na spustevima, tako da bi vožnje za gledanje bile ultradosadne. Ipak, upalio sam kameru na zabavnom (barem za voziti) dijelu zavoja na spuštanju od Puntijarke do Hunjke, koji ću uploadati naknadno.
Zaključak
I za kraj pitanje koje sam dobivao od svih kojima sam prepričao što planiram s biciklom napraviti ovu subotu, naravno uz komentare “ti si lud” – zašto ovo radimo?
U odgovor iskreno nisam ni sasvim siguran. Možda zbog jednostavnog propitkivanja vlastitih granica i sposobnosti, možda zbog zanimljive priče koju ćemo moći uvijek ispričati, možda zbog duple zabave, a možda samo zbog odgovora na pitanje za sljedeći put kad nas netko pita idemo li bajkom na Sljeme – “kaj jedanput ili… ?”.
svaka cast (osim dijela s leustekom) ;)
kolko km je na kraju pokazao ciklokomp kad ste dosli doma?
“We choose to go…not because [it is] easy, but because [it is] hard, because that goal will serve to measure and organize the best of our energies and skills, because that challenge is one that we are willing to accept, one we are unwilling to postpone, and one which we intend to win.”
JFK
[...] nešto više od mjesec dana, kada smo @gpeuc i moja malenkost 2 puta u jednome danu napali Sljeme, u prvom smo se spuštanju provozali dijelom Leusteka. U biciklističko-planinarskim [...]