Neki dan sam se s @gpeuc provozao po Dotrščini, za koju smo iz nekog, samo nama razumljivog razloga, misli da će biti suha, iako ju je samo 15estak minuta prije zalio pljusak.
Zapravo, vjerojatno bi i bila suha da kiša ponovno nije počela padati, a mi kad smo već došli do tamo… ma znate i sami.
I tako umjesto da smo racionalno odabrali ženski krug, ipak smo se odlučili za puni opseg. Tek na pola singletracka sjetio sam se da sam si za suputnika odabrao čovjeka koji je pola godine živio sa domorodcima na nekom otočju blizu Australije, pa ako ništa drugo, znao je barem hodati po blatu.
To se baš i nije moglo reći za mene, budući da sam se na nekoliko dijelova, koji se jednostavno nisu dali odvoziti, odsklizao u provaliju.
Nekako smo i došli do cilja, ali pravi pakao je bio odstraniti blato sa bicikla, odjeće, obuće… tijela.
Jedini dobar dio u cijeloj priči bio je spuštanje, i to samo na dijelovima koji bi po suhom mogla proći i moja baka, budući da se po mokrom, ma kakve super ultra gripaste gume imali, blato uvijek skliže.
Istina, vožnja po sklizavom terenu uvelike će vam poboljšati vozačke sposobnosti i naučiti vas reagirati u kritičnim situacijama, ali jednostavno nije vrijedna sve te… prljavštine.
Pro tip:
vozite se po snijegu. Isti, čak i bolji feeling, greške se puno manje naplaćuju (osim ako ne padnete na led), a troškovi i vrijeme čišćenja svesti će se samo na ispiranje lanca od soli koju ćete možda sakupiti putem.
